Čovjek nije ostrvo 

Nijedan čovjek nije ostrvo, sam po sebi cjelina;

Svaki je čovjek dio kontinenta, dio Zemlje;

Ako komad Zemlje odnese more, Evrope je manje, kao da je odnijelo neki rt, kao da je odnijelo posjed tvojih prijatelja ili tvoj (Don Džon)

Teorija društvenog ugovora se zasnivala na tome da su ljudi u preddruštvenom stanju imali apsolutnu slobodu, koja vremenom prelazi u anarhiju, i da bi se zaštitili od takvog haotičnog stanja ljudi su se odrekli dijela svoje slobode za dio svoje zaštite i stvorili ‚‚društveni ugovor" - pravila o zajedničkom društvenom životu. Najstarije tvrdnje (sofisti) o društvenom ugovoru su uticale i na djelo ‚‚Društveni ugovor" francuskog prosvijetitelja Rusoa, kod kojeg je društveni ugovor kolektivističkog karaktera, dok su sofisti zamislili društveni ugovor na takav način da se ne izgubi autonomija i sloboda pojedinca.

Imanuel Kant, najveći filozof Novog vijeka, etičar, postavio je mnoga velika pitanja i dao velike odgovore:  Šta činiti kad je volja slobodna, ako je duša besmrtna i ako postoji Bog? On zasniva moral na čistom umu, po njemu čovjek je umno i slobodno biće koje pripada i natčulnoj sferi i carstvu svrhe, pa tako mora biti i tretiran.  Istinski estetički sud po Kantu je samo bezinteresno sviđanje, a mi danas, šta reći u svijetu najdirektnijeg interesa? Svako nek ide od sebe. Istorijsko zbivanje ima svrhu i postoji napredak ka boljem i umnijem poretku u svakom društvu. Ljudi ostaju nezreli zbog lijenosti i kukavičluka. Republikansko uređenje, to što imamo, Kant smatra najboljim za ostvarenje ljudskih prava i sloboda. Dakle, tu smo, zapnimo.

S vremena na vrijeme dešava se ljudskom društvu da se mržnja i gnjev izliju iz svog korita, da poruše sve, zasjene razum i ućutkaju sve bolje nagone u čovjeku. Dok bjesne, izgleda da je smak svijeta i da će umjesto svega što postoji, živi, sja, kreće se i govori, ostati samo mrtvi okean od mržnje i gnjeva, sam sebi svrha do vijeka. Tek dublji i pažljiviji pogled pokazuje da nije tako i da mržnja i gnjev ne uništavaju život, nego ga preobražavaju. Tako je sazdan ovaj svijet da nas ljubav i razum vode u stvaranju boljeg reda, ali mržnja i gnjev otklanjaju zlo i nepravdu. Samo mržnja i gnjev mogu da zbrišu granice trulih carevina, pomjere temelje trošnih ustanova i brzo i sigurno obore krivdu koja prijeti da se zacari i ovjekovječi. Jer mržnja daje snagu a gnjev izaziva pokret. Poslije, mržnja se ugasi, gnjev klone, a plodovi snage i pokreta ostaju. Stoga se i dešava da savremenici, u takvim istorijskim trenucima, vide samo mržnju i gnjev, kao apokaliptičke zvijeri, a potomstvo, naprotiv, samo plodove snage i pokreta.

Ivo Andrić

Republika je vrsta vladavine u državi gdje šef države nije monarh. Riječ potiče od latinskog izraza ,,res publica", ili ,,javna stvar", čime se sugeriše da je sam narod na čelu iste. Pojam demokratije nije direktno vezan za republiku, jer republikanski oblik vlasti može sadržavati ograničenu demokratiju, gdje moć pripada samo jednom dijelu naroda. Ponekad republika može biti diktatorska ili totalitarana, pa pojam iste uključuje i predstavničke demokratije. Monteskje tako razlikuje demokratsku republiku (suverenost pripada čitavom narodu) i aristokratsku republiku (suverenost ima dio naroda).

Dakle, u republici cijeli narod ili jedan njegov dio ostvaruje vlast direktno ili preko svojih izabranih predstavnika. Predsjednik koji je na čelu republike izabran je na određeno vrijeme (4, 5 ili 7 godina) , a u posebnim slučajevima i  doživotno, ali bez prava na nasljedstvo. Vladar dolazi na funkciju izborom od strane svojih građana ili parlamenta.

Pojedine republikanske norme nastale su u Rimu, a prva demokratska republika (politeja) bila je Atena. Nakon pada Rimske Republike monarhija je dominantno državno uređenje, sve do XVII vijeka, kad se kao republike pojavljuju SAD i Francuska.

Rimljani kao da nisu imali drugog božanstva osim duha Republike, te nisu nimalo obraćali pažnju na nered unošen u njihovu mitologiju. Međutim, lakovjernost rimskog naroda, koja je oduvijek prevazilazila sve što je smiješno i nezgrapno, sve je to dovodila u red.
Pa i kad je Aleksandar Makedonski uništio Persijsko carstvo, nastojao je da ljudi povjeruju u to da je on Jupiterov sin. Makedonci su se razbjesnili što im se vladar stidi porijekla, i njihovo nezadovoljstvo se povećalo kada su zapazili da preuzima običaje, odjeću i ponašanje od Persijanaca. Svi su tad počeli sebi zamjerati na tome što su učinili tako mnogo za čovjeka koji ih je sad već prezirao. U vojsci se šaputalo, ali se nije glasno govorilo.

Monteskje
Razmatranja o uzrocima veličine
Rimljana i njihove propasti

Na izborima nije dovoljno samo dati glas. Treba imati i sluha.

Danica Mašić

Demokrat ne treba vjerovati da će većina uvijek donijeti mudru odluku, već treba vjerovati da se odluka većine, pametna ona ili ne, mora poštovati, sve dok većina ne donese neku drugu odluku. 

Bertrand Russell